Lepota jednostavnosti

Da nisam rodila, mislila bih da nisam žensko.

Ne volim kupovinu, šminkanje, tračeve i price o sitnoj deci.

Kad sebi treba nešto da kupim, ako u prvoj radnji ima, super.  Ako nema, više sreće drugi put. Pomisao na razgledanje, opipavanje, odmeravanje, čekanje  da probam…. Robija.

Pasulj kuvam očajno a ne jedem nikako.  To ima veze sa jednom  letnjom noći iznad Dubrovnika i nema veze sa ovim vekom.
Više ne volim pomešane ukuse, tipa ruska salata ili torta od 3 kore i 4 fila. Sve to posebno, može.  Ako me ne mrzi da žvaćem, da, da, i to je moguće.
Sa koleginicama ne razmenjujem recepte za turšiju i dizana testa, i ne nosim gotova jela na more.

Više mi prija da pešačim kroz planinu i tišinu nego da cvrčim na plaži u urlanju. Što dalje od grada i betona, što bliže oblacima, e, baš tu, da legnem u travu i upijam Sunce.

Ja sam neki naopak čovek. Sve je počelo da me troši više nego što me puni energijom. I ovaj moj nesrećni posao.. Kako zazvoni sat ujutru za buđenje, ne ide mi se. Skupim snagu, dođem do zgrade i muka mi je kao detetu pred vrtićem.


Više volim da ćutim nego da pričam. I da sedim sama u potkrovlju, na zraku sunca kroz krovni prozor. On se uvali do mene, da me zagrli, poljubi a meni je tako lepo na tom zraku sunca, da mi je sve ostalo u Univerzumu višak. Kapiram, muško je, shvatiće da sam se isključila kao kad on gleda basket. 
Ništa on ne kapira. Samo se naduri kao petogodišnjak kad mu mama ukine sisanje.

Sve sam maksimalno pojednostavila. Minimalizam kao stanje uma. 

Konstantna potreba da misli stavim na papir jer fizički osećam koliko me priča troši.
Ovo zbog sebe radim. Vi uopšte niste obavezni da čitate.



Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX