Ispred i iza leđa

Malopre sam izašla na pauzu da ručam. Ne mrzi me da svakog dana nosim ručak na posao ali to je druga tema. Zateknem dvojicu poznanika iz druge firme jer je to mesto na hodniku drugog sprata v.d. lokacije gde se puši i jede, popriča, napravi kratka pauza. Pitam šta ima, kako su, odgovori Goran: "Evo, ogovaramo koleginicu, šteta što je ne znaš pa da nam se pridružiš".

Ne znam kad i u kojoj fazi života sam prihvatila činjenicu da muškarci ne ogovaraju. Potpuno sam bila zatečena rečenicom koja mi je porušila ovaj mit. Muškarci su mi se činili dovoljno nezainteresovanim za takve priče, kojima su žene vrlo sklone. Moj je problem što ne volim ogovaranje i što, ono što želim, kažem u lice. Činjenica je da ljudi više vole da im se priča iza leđa, čak, neki ne prave razliku da li se o njima priča dobro ili loše. Važno je da se priča, da ih neko primećuje i bavi se njima.

Krenemo u priču o mojoj zabludi jer sam, zaista, bila iznenađena saznanjem da se muškarci bave takvim trivijalnostima. Goran mi objasni da nije sve tako crno, da oni ne obraćaju pažnju na ženske strije i viseće grudi, na šta se Peđa samo nasmejao. Ovo mu stvarno ne verujem, mada, možda ulaskom u neke godine bliže 50. verovatno ima smisla. Ipak su oni ljudi od kamere, ali imaju i svoje oči pa biraju gde će pogled da zadrže. Na toj tački jedan moj mit je srušen a novi je napravljen. Oko se zadržava tamo gde mu um kaže, bar kod mene to tako funkcioniše. Muškarac ne mora da bude lep i zgodan, da bi mi zadržao pažnju. Ukoliko tokom priče mlati rukama, ustaje, šetka, seda, skreće pogled i temu... Neće mi zadržati pogled ni da je Ešton Kučer. Lepu ženu ću uvek da primetim, njen stav, držanje, govor, negovanost pre nego veliki nos ili nepravilna usta. Nemam problem da joj kompliment i glasno kažem.

Svi imamo divne predstave o sebi. To su čulno-očigledne slike stvarnosti onako kako je mi vidimo, ako se sećam dobro školske definicije. Sa druge strane, zarad ravnoteže, je slika koju vidimo u ogledalu. Visoko mišljenje o sebi priznajem samo ako je potkrepljeno realnim, što je najčešći kamen spoticanja. 

Da se vratim na muško ogovaranje sa početka priče. Njihova tema je bila koleginica koja mnogo priča a malo radi, izmišlja izgovore, prebacuje svoj posao drugima. Možda to i nije pravo ogovaranje nego komentarisanje realnog stanja i izbegavanja odgovornosti i rada. Uostalom... Gde je granica i šta je uopšte ogovaranje?








Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX