Ništa ja ne moram

Ćerka odavno ide u park pored zgrade bez mene. Ne mešam se u njeno igranje osim ako to od mene ne traži, važi i obrnuto. Svako ima svoje prijatelje i to poštujemo obe. Sinoć, na povratku od zubara, u parku videh mamu njenog školskog druga pa sam sela do nje na klupu, što kažu "na par minuta". Deca se igraju, ciče od smeha i radosti. Raspust je na pragu i zaslužili su da budu bezbrižni.

Prilazi nam žena sa osmehom oko ušiju. Poštujem što ima troje dece, što je majka i domaćica, komšinica iz kraja. U pola priče nas prekida sa "Opet mi je spavao (najmlađi sin) 5 sati do malopre..... itd... i dalje traje monolog. Kratko odgovorih da sam ja sa tim odavno završila i da ne pratim koliko deci treba dnevnog sna a realno me zaista ne zanima tema. Ni kad je moje dete bilo malo, nisam se upuštala u priče sa drugim mamama, pa sam zaradila etiketu asocijalne. Nije me najbolje razumela. Ponovih, ja sam pelene i bebeće dane odavno zaboravila i ne bih se vraćala na to, što je bio samo okidač da se nadoveže "O, pa i ja sam tako mislila, pored dve ćerke ali eto, sad opet beba...".

Ne volim kad me sagovornik ne sluša, nebitno koliko površan razgovor bio. Morala sam da ponovim da me odrastanje beba više NE zanima i da ne pratim trendove i da razgovaram sa Saškom. Ode žena. Saška zbunjena, kako ti nije žao? Lepo, nije mi žao. Niti je moje izabrano društvo, niti me zanima kako kenja njena beba i u koje pelene, da li jede slatke ili slane kašice ili smoki. Ja to NE MORAM da slušam ako neću, a fakat neću, i može da se duri koliko želi svako čija me priča ne zanima. Postoji legenda da je jedna žena rodila decu ali nije non stop i svima koje sretne pričala o njima. Svojim pričama ne smaram druge i ako nemam šta da kažem, ćutim. Ne važi ono "Ako ti ne jedeš lavove, ne znači da tebe lav neće da pojede". Lav je lav, a lav se ne dira. Isto je samnom. Nisam asocijalna ali biram društvo i sagovornika. Moje je pravo da teror bilo koje vrste ne prihvatam. Što bi rekli, može mi se. Ne ulazim ni u priče sa ljudima u redu, u čekaonici kod lekara, ne smaram i ne trpim smaranje. Namćor sam i tačka.

Ova priča ima veze sa još jednim događajem juče u ranim jutarnjim satima. Retko kad nosim suknju, sandale, štikle ali juče sam se tako obukla za posao. Majka me gleda pa se odvaži da komentariše: "Eto, moraš da izgledaš kao žensko, ti si odrasla.... lalala...". Tu se moj termostat isključio, nadomak tačke pregrevanja. Da, mama, odrasla sam. Imam 45 godina. Ako me to čini odraslom, jesam.... razmišljam u sebi da li da izgovorim, a njeno izlaganje o mojoj odraslosti se nastavlja i ne naslućuje se kraj. U jednom trenutku bojler u meni je pretio da prokuva ali sam se dozvala racionalnom i potpuno mirnim i jasnim glasom rekla: "Ništa ja ne moram. Nošenje haljine i štikli je tu uračunato."

Mama se zamrzla. Znajući i sebe i nju, postojala je mogućnost da kasnim na posao, jer bi ušle u još jednu od filozofskih rasprava ko je stariji, jaje ili kokoš. Ko god da je, ništa ja ne moram, pogotovo da nosim ono što "priliči mojim godinama". Volim svoje godine i status. Eto, baš tu se pozivam na tu svoju odraslost. Odrasli najbolje znaju šta i kako treba. Obzirom da sam veoma zadovoljna svojim životom i mestom u svetu odraslih, posle sekunde razmišljanja obula sam svoje crvene baletanke i sandale sa štiklama odložila do nepoznatog datuma. Život je lep da bi se trošio na izbegavanje rupa na beogradskom asfaltu i ostale dangube.

Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX