Lančana reakcija

Tražeći po ormaru knjige za lektiru, našla sam jedne braon cipele, koje su izašle iz mode pre bar deset godina. Visina štikle me je nasmejala. Danas bih skrljala vrat u njima. Našla sam i kutiju sa novogodišnjim ukrasima crvene boje. Nekad sam ukrase držala na gomili, u razumnoj količini, i podlegla sam pritisku vrednih domaćica koje ukrase razdvoje pa lepo znaju gde im je šta.


Kao i u većini drugih stvari ja sam mimo sveta. Ne volim da kitim jelku. Nekad bih na fikus nabacala šarene trake, ili ih umotala oko cevi za bojler. Meni se tako sviđa. Nije stvar u teranju inata i otporu, već u ispunjavanju ličnih želja. Moji ukrasi, moje cevi, ja ću kako ja hoću osim kad neću. I tako, našla sam kutiju sa crvenim ukrasima.  Nekoliko godina sam živela srećno i dobro i bez tih ukrasa, pa ne smatram za propust ako do Nove godine opet zaboravim gde je. Beli ormar, gore, desno, na oko 40 cm dubine police.. Ako mi ta informacija zatreba, u šta sumnjam, jer je lokacija sad bespovratno memorisana vizuelno. 



Moji  ormari kriju istoriju dugu bar 50 godina. Tu je kofer, u kom je moj otac doneo stvari kad se oženio mojom majkom i njenom porodicom. Kofer je pun knjiga između kojih je bila, u novinski papir zamotana, knjiga „Figure Veneris“ prilično očuvanih listova. Nikad nisam pitala zbog čega i da li je vlasništvo mojih roditelja ili su je pozajmili od  ludog kuma. Njihov kum, a tatin dobar prijatelj, terao je frizuru kao Elvis from Memphis. Mirisao je na rumunski Brut, nosio košulje sa ogromnim reverima, imao ženu i ljubavnicu. Tim saznanjem sam bila oduševljena, kao dete. Divila sam mu se kako na sve strane uspeva da postigne, za razliku od mojih roditelja koji su zajednički život proveli držeći se za ruke kod kuće. 



Pored tatinog kofera je i njegova pegla. Čudo ruske tehnike koje je progorelo i azbest sa daske za peglanje. Opcija smanjivanja temperature nije postojala. Pored su klizaljke, koje nisam obula van tepiha naše dnevne sobe. Majka mi je godinama drobila da sam upropastila kvazi persijski tepih gazeći u njima. Totalno su retro i žao mi je da ih bacim. Takve je furala Sanda Dubravčić, dok je nacija uživala u komentarima Milke Babović a na temu dvostrukih aksela i tirkizne haljinice naše Sande.



Da ne pominjem jorgane, koje je moja majka dobila kao svadbeni poklon. Za njih imamo specijalni ormar. Zauzimaju oko 4 kubna metra i rasadnici su grinja i prašine iz predhodnih 49 godina. Razlog zašto nikad nisu bačeni je vrlo jednostavan. Uz svu dramu i puhtanje, kojima bi se moja majka naoružala kad god bih pomenula njihovu eliminaciju, glavni argument je: „Hoćeš da pomremo od zime, ako nestane grejanja, struje... dopisati po želji... počne rat?“. Majka i ja se nikad nismo složile oko moje konstatacije, ako nas opali nuklearna bomba, perjani jorgani puni prašine još iz onog veka neće nam pomoći.



U gomili tog krša, koji bi se mogao nazvati porodičnim nasleđem, nalazi se i ruski projektor za slajdove. Kad sam bila mala, pravili smo slajdove, a ne fotografije reckastih ivica. Niko se ne seća razloga. Projektor je toliko pun prašine, da na poslednjoj projekciji uopšte nije hteo da vuče slajdove, i moji ukućani su se razbežali od dosade. Samo je meni bilo zanimljivo da ih manuelno puštam i uživam u titranju slike emitovane na beli zid. Ako se, jednog dana  ukaže situacija da te ormare raščistim, jasno je da projektor i slajdovi ostaju zauvek. 



Ima samo jedna stvar koju ću danas da bacim. 

Žuti bade mantil. Više ne postoji ni jedan razlog da bih ga čuvala. Konačno sam tu priču pustila da ode iz mene. 
Skroz dobar osećaj. Zbogom, žuta krpo, i hvala.

Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX