Život počinje sad, odmah

Pre 17 godina u ovo vreme bila sam rešena da umrem.
Rekla sam mu da ode slobodno, ako više nema razloga da ostane. Najpoštenije za oboje. Ta ljubav je zaslužila fer kraj. Kad je otišao, bez patetike i ružnih reči, složila sam se na pod i želela da umrem.

Smisla nigde. Ni zvuka, ni ljudi, ničega i nikoga. Sedela sam na podu svoje dnevne sobe, kao da je taj komad parketa sveto mesto. Ne znam zašto baš tu. Nisam plakala, ništa. Suva drenovina. Samo sam želela da umrem i nije mi uspevalo. Razlivala sam se po podu kao kad živa iscuri, pri susretu toplomera i poda. Tako četiri dana i noći. Sedela sam u žutom bade mantilu, koji sam od njega dobila par dana ranije. Život je tražio da se vratim. Sećam se prvog izlaska na sunce. Oči su me bolele, kao da sam žeravice u njih stavila. 

Nikad ga više nisam pozvala. Ni on mene. Kilometrima sam šetala, kad đavo krene repom da me podbada, dok ne krepam od umora ne bih li zaspala. Polako je rana zarastala, sve dok ga, slučajno, ne bih videla negde u Beogradu. Jednom sam izašla iz knjižare u Brankovoj na trotoar. Bio je u koloni vozila pred semaforom. Od miliona ljudi u Beogradu... Sledeće čega se sećam je da sam na drugoj strani mosta, kod Hajata, da je magla i da ruke i noge ne osećam. Više puta su mi se tako oduzimale ruke i noge kad bih ga videla, ne namerno. Verovatno bi i danas. Na Dorćol nisam silazila godinama, a niz Cara Uroša verovatno neću u ovom veku.

Trebalo mi je vremena da slegnem misli i emocije. Da sad biram, opet bih isto, tu ljubav ne bih menjala za komfor neke manje bolne veze. Mislila sam da će me ljubav uvek vezivati za njega, sve dok me nije puklo u glavu da je to samo ljubav prema onome kakva sam bila dok sam bila sa njim. Da se sama upetljavam u svoju iluziju i patnju. Ranu otvaram sećanjem ili muzikom, da bih opet patila i čekala da zaraste, pa opet. Bila sam sebi najlepša, najvoljenija, savršena mlada žena. Pored njega, bila sam zmaj! Mnogo vremena kasnije shvatila sam da sam, ustvari, zmaj i sa njim i bez njega jer sam JA zmaj. Da ću biti zmaj pored svakog koga odaberem i da to nema veze ni sa kim sem mene.

Ne kažem da ožiljak ne pecne povremeno, kao i svaki ožiljak pred kišu. Jedino što sam naučila je da sa ožiljkom živim, da ga ne raskopavam svaki put kad me ubode pesma ili miris lipa sa Dorćola, metalik tamno sivi BMW ili avion u preletu. Ta ljubav me je oplemenila i to iskustvo ne dam, sve sa ranom i ožiljkom. Volim da ga se setim, mada mu glas već zaboravljam. Sve što bi me podsećalo sklonila sam čim sam opet ustala sa poda, ali ovaj osećaj grča u grlu sam zadržala. I žuti bade mantil, u kom sam na porođaj išla, jednu stranu u spomenaru i jedno A, vrlo specifično napisano. Odavno sebi obećavam to A, da će biti iz srca prebačeno na moju levu nadlanicu. Sve mi je frka da ga tako ne obezvredim, svima izložim da ga kritikuju ili gledaju kad je samo moje. Prikrila bih lavinu pitanja jer je, takođe, i početno slovo ćerkinog imena. Sve češće razmišljam o tom slovu, i sve ga više vidim na sebi. Znam koga želim pored sebe kad se odlučim da to A stavim na svoju kožu i ko će da me zasmejava "onom" facom kad iglica bude ubadala moju ruku.

Nema to više veze sa njim. Ima veze samnom, sa onim što mi je to iskustvo za ovih skoro 20 godina, pružilo. Koliko sam puta sebe zaustavila da ne pozovem taj 063... Koliko sam puta pogledala avion u preletu, i poželela da kolegi prenese moje najlepše želje. Ne, ne bih volela da ga sretnem. Ni on se mene više ne seća. Sećanja treba ostaviti na svojim mestima, gde su se urasla u komfor naših života. Da mu treba pola litre krvi, dala bih, ali da se ne sretnemo. 

Nisam ga tražila ni u kome, znam da ga ne bih pronašla, i to ne bi bilo to. Velike ljubavi na kraju donose veliki bol a ja sam na taj svoj bol ponosna. Ko ga nije doživeo, ne zna ni šta je bol i kako ga preživeti kad se, kao demon,  probudi. Moj život je sad i ovde. Rana je davno zarasla, ožiljak se skoro i ne vidi. Neka ga tu gde mu je mesto. Nema raskopavanja. Prošlost u prošlost a život je sad i ovde.

Da znam da mogu opet isto da se povredim, ne bih se dvoumila. Godine i iskustvo učinile bi novi bol drugačijim ali ne bih ga se plašila. Ima bol svoju pouku. Koja je, svako mora da otkrije sam.




Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX