Večeras
Večeras izlazim sama.
Bez partnera, drugarice, kume.
Bez neke posebne pripreme, šminke,
štikli.
Ne idem da tražim muža, seks za jedno veče ni
ludilo od zabave.
Nameravam da odem do kluba u kome će biti odlična
muzika, kako mi je javila ptičica koja će večeras da bira muziku. Jedino što mi
je smešno je što je ptičica već ljubomorna što mora da radi, i neće moći da mi
pravi društvo. Kaže, odbija i da uopšte pogleda ka meni. Ljubomoran je na one koji
će da mi prilaze da me nešto pitaju, da pokušavaju da budu duhoviti, da mi se
približe.
Otići ću na jedno piće, poslušaću par pesama i
prošetaću centrom grada do kuće. Ne nameravam da gledam u telefon, niti da se
slikam, snimam ljude oko sebe. Problem u najavi je što takva, nezainteresovana
da privučem pažnju, najviše je privlačim. Žensku i više nego mušku. Uživam u tim
trenucima kada slušam muziku koju volim i ne mislim baš ni o čemu. Ponekad
pogledam grupe devojaka, sređenih do maksimuma. Naspram njih, grupe momaka,
lepih, zategnutih, zgodnih. Niko nikome ne prilazi. Cilj je da se jedni drugima
svide ali se niko ne pomera korak bliže. Ni osmeha, ni flerta, ničega što bi im
dalo povoda za priču i upoznavanje. Samo mnogo alkohola. Čudo koliko je taj
stimulans mladim ljudima neophodan da bi se "dobro proveli".
Gde je problem? Nigde. Meni je lepo jer mi je mir u
glavi. Zaustavim se tamo gde sam planirala. Jedno piće i šetnja do kuće. U
noćima punog Meseca Beograd je divan. Perači utihlih ulica isprskaće mi cipele.
Kupiću sutrašnje novine. Inače novine ne čitam, ali još nisam savladala dilemu
iz mladosti, kako novine već znaju šta će sutra da bude? Možda kupim vruć pečeni
kesten. Provozam se jednu stanicu trolejbusom, kao nekad davno, pa nastavim da
šetam.
Volim ovaj grad noću. Mogla bih da se vozam
sama beogradskim ulicama celu noć, do svitanja. Da slušam kako grad diše dok
škripe poslednji tramvaji. Da posmatram lica vozača, dok stoje na semaforima a
nigde nikog nema. Parove koji se ljube, na rastanku. Volim takve rastanke. Da bih
nekog ponovo srela i poljubila, prvo moramo da se rastanemo. Čekanje novog
susreta je slatko, ni sa čim uporedivo.
Večeras ćemo da se volimo Beograd i ja. Da se
pozdravimo pred spavanje, da bi se ujutru opet pozdravili šetnjom kroz
Katanićevu. Mali subotnji ritual koji nikud ne vodi i beskrajno mi prija. Treba
češće da slušam sebe i svoje potrebe. Ova, za samoćom, posebno me
inspiriše. Imam koga da volim.
Comments
Post a Comment