Praznici nam stižu

Neki nemaju sreću kao ja, da u 46. godini žive sa roditeljima. Ima to i prednosti i mana, uskog manevarskog prostora, gužve u kupatilu. Ponekad je teško složiti ukuse i želje ko bi šta za ručak a najteže je da se svi sastanemo oko stola. Praznici su vreme kada bi trebalo više se posvetiti onima koje volimo, porodici, deci, prijateljima, ljubimcima, prirodi.. Koga šta ispunjava radošću.

Lično, dobijam gliste od pitanja "Šta ćemo da pravimo za Novu godinu"? Kao da je taj jedan dan tj. noć toliko bitna, kao da će nam godina garantovano biti dobra ako sto okitimo đakonijama koje će narednih dana da se razvlače po frižideru. Nekada sam jedva čekala Novu godinu, da bi imali vanglu ruske salate, pa sam odrasla i skapirala da to mogu da pravim kad god mi padne na pamet. Od tada, moja Nova godina je izgubila malo svoje čarobnosti. 

Meni je praznik kada mi je srce puno, a ne kad se globalno podrazumeva da treba da se radujem. Statistika je pokazala da je četvoro meni dragih ljudi, komšija sa različitih lokacija i iz različitih životnih perioda, preminulo u proteklih dvadesetak godina baš u novogodišnjoj noći. Setim ih se, setim se koliko su mi značili dok sam odrastala, koliko sam ih cenila kao ljude i koliko bih sada volela da im se pohvalim svojim malim uspesima. Možda im nisam poklonila dovoljno pažnje dok su bili tu, možda su živeli tiho svoje živote ali kao komšije uvek su bili oslonac. Ako nemaš ključ, svrati i sačekaj roditelje. Idi po dva jajeta, vratićemo ujutru, odnesi tanjir tople proje, zagrli i ne puštaj. Nisam uvek bila u Beogradu i loše vesti su me neminovno sačekivale kad bih se vratila sa novogodišnjih proslava, svaki put je bilo prerano, neočekivano i bez pozdrava. Stvorila sam otpor prema Novoj godini i toj euforiji veštačke radosti. Čak ni ponoć ne dočekam budna. Ćerka i ja zaspimo mnogo pre vatrometa i pucačine koja trese Novi Beograd. Ne moram da ostanem kod kuće sa njom, babom i dedom. Prosto se plašim da li ćemo iduće godine svi biti tu. Kad nas dve zaspimo u redovno vreme, pravim se da sam prevarila smrt koja mi, godinama, preseca novogodišnje praznike.

Imam svoj ritual kog se držim prvog januara ujutru. Sa svojim najboljim drugom uvek idem na isto mesto na istu kafu za isti sto, jer na ulicama nema žive duše. Beograd spava a oni najvredniji doručkuju ostatke svečane večere. Ove godine imam drugu ideju, umesto nekih uobičajenih đakonija, novac ću da uložim u pelene za odrasle, sapune, tople čarape i fabričke slatkiše. Odneću ih u Centar za prihvat starih lica u Beogradu. Ljudi se najčešće sete nezbrinute dece i to je sjajno, ali i starima je Nova godina. Teška je zima za beskućnike, pogotovo kad su stari, bolesni i zaboravljeni. Za mene je poklon kad ga dam pa pobegnem, da se ne vidi da plačem. 

Želim vam da budete zdravi i nasmejani, ne zato što je kraj godine nego zato što dragim ljudima uvek želim da budu zdravi i nasmejani. Setite se onih koje volite i koji vas vole. Vreme je najveći poklon. Ne krijte se iza obaveza. Suočite se sa tim da vaši roditelji i rođaci stare, da su se promenili (nekad i potpuno kontra onoga kako ih znate) i da, kao i deca, vole pažnju i slatkiše. Svako od nas ima i one kojih više nema. Samo pomislite koju godiu 21. veka sitnimo i da ni mi nikad nećemo biti mlađi nego danas. Ako nemate vremena tokom godine, neki sat slobodnog prazničnog vremena ukradite od Interneta, tv programa i sarmi. Ljubav ne kažite, pokažite.



Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX