Odrastanje po Canetu

Malopre sam došla iz šetnje i, na zidu zgrade, videla grafit koji me je vratio na kraj osamdesetih godina prošlog veka. Pamtim ih samo po srednjoj školi i domaćoj rock muzici. Nikad nisam uživala u gledanju tv programa ali je radio uvek svirao. Moj crni Phillips sa jednim dekom za kasete, po mogućstvu, takođe Phillips, 60 i 90 minuta.

Beograd 202 je bio moj bog tih godina. Studio B mu nikad nije bio konkurencija, osim ako smo na placu pa se "dvestadvojka" loše čuje. Slušala sam sve, od Dragstora ozbiljne muzike, džez utorkom, Disko top 15 sredom. Kasetu bih namestila na tačno mesto gde se završava predhodna pesma, cajger doterala na 000 i strpljivo čekala da naleti pesma koju hoću da snimim. Bila sam dete iz radničke porodice i nikad nije bilo para za moj gramofon. Nikad u životu nisam pustila ploču, ni LP ni singlicu ali sam, sticajem po mene srećnih okolnosti, imala taj polovni radio kasetofon. PGP RTB i Jugoton su izdavali ploče i kasete ali je meni i to bilo nedostižno i jedini način da napravim svoj muzički izbor bio je čekanje da na radiju krene omiljena stvar. Klik na dva dugmeta i kaseta se pokreće... Sve dok voditelj ne bi rekao "U Beogradu je 10C trenutno" i pokvario mi snimak. Vredelo je boriti se za muziku. Pisala sam emisiji koja je išla petkom, tu su ispunjavali muzičke želje publike. Ako dobro pamtim, voditeljka Dragana je imala divan glas i baš je pazila da ne proseče pesmu govorom. Nedelja veče je bila rezervisana za OZON, totalni mrak u sobi i obožavanje zvuka koji izlazi iz radija. Nisam dozvoljavala da mi bilo šta vizuelno kvari zvuk, da mi odvlači pažnju čak ni svetlo. Sedela bih u mraku u svom krevetu i bila potpuno izvan planeta. Tu naviku sam i danas zadržala. Muziku slušam celim telom i u mraku jer je tako najbolje vidim. Na poslu Rock radio svira od jutra. Kao ličnu uvredu doživim ako telefon zazvoni dok ide Pink Floyd..

Rock scena krajem osamdesetih je imala više pravaca: BG, ZG i sarajevski. Volela sam i pratila samo beogradsku scenu. Prosto, nisam želela da ono što volim kvarim nekim drugim zvukom. Volela sam i letnje muzičke festivale a iz sedamesetih godina prepoznatljiv zagrebački zvuk. Osamdesetih sam pratila samo beogradske bendove i to ne sve, naravno. Riblju čorbu sam poštovala ali nisam volela. Jedino što i danas znam je muzika sa "Mrtve prirode", samo zato što je dečak sa kojim sam se begenisala na nekom raspustu dobio ploču pa smo se družili i slušali. Bajaga se otisnuo dalje, njega tek nisam volela. "Naš Moma", kako ga je zvala jedna zemunska baka, uvek je imao previše mekan zvuk za mene. 

Stigli su Partibrejkers i naša ljubav je počela i trajaće hiljadu godina, po nazivu pesme koju sam prvu naučila. Pratili smo se kroz moje odrastanje. Bili su uvek tu, i kad je teško i kad je lepo i kad se slavi i kad se pravi žurka bez povoda, onako beogradski. Povremeno bih napravila predah sa Azrom ili Idolima, a Partibrejkers su uvek bili na prvom mestu. 1982. i moj 12. rođendan, "Filigranski pločnici", dupla kaseta na poklon od druga. Pokušala sam i nisam uspela da se zaljubim. Nikad mi Džonijev glas nije proizvodio onu frekvenciju na koju me je Cane naštimovao. 

Došle su ozbiljne tinejdžerske godine, odlasci u srednju školu tramvajem, preduge vožnje i odsustvovanje iz kuće. Nije bilo vremena za slušanje radija kao pre, ali je ostala navika da se uz radijski program uspavljujem. Prve srednjoškolske žurke obeležili su VIS Idoli. Previše ljubavi za moj rokerski ukus, mada nije smetalo na žurkama zaplesati uz sentiše. Vlada Divljan bio je pravi slatkiš, stariji, večni beogradski dečak. Zaista idol, dok jednog jutra na tramvajsku stanicu nije stigao tramvaj koji je vozio Zdenko lično! Od Novog Beograda do Slavije umirala sam od sreće a u školi niko nije znao ni ko je Zdenko, a ne da je delio moju euforiju. Tako je Zdenko postao moj specijalni vozač tramvaja, čak mislim da me je jednom i pogledao dok sam ulazila.

1987. sam aktivnije obraćala pažnju na EKV, Električni orgazam i naravno Partibrejkers, koji su prisutni u svim fazama mog odrastanja, do danas. Jugoslavija se sekla na Lepu Brenu a ja sam u ušima sa sobom nosila zvuk koji volim. Išla sam na koncerte u KST i baštu SKC-a, bila su to moja svetilišta beogradskog zvuka koji nisam dala ni za šta. Partibrejkers i dalje žare i pale istom snagom i to me oduševljava, 30 godina biti na muzičkoj sceni i uvek ići napred. Bez skandala, drogiranja, žute štampe, ogovaranja, tračeva... Samo muzika koju voliš ili ne voliš. Uživam u retkim trenucima samoće kada na miru mogu da ih slušam, danas zrelijih razmišljanja nego nekad, ali i dalje kao devojčica koja je otkrila ćup sa zlatnim notama i ne želi ni da potraži neki drugi. To je muzika u kojoj uživam sama. Jedino što bi moglo da poveća uživanje je slušanje sa ploča, ono erotično krckanje kad se gramofonska igla spusti na vinil i pokrene magiju.

Bogatstvo je celog života odrastati uz iste ljude. Danas je deci svaki zvuk dostupan. Lutaju i traže se pa se pronađu u nekim, meni dalekim i strašnim zvukovima. Ja sam podešena na poseban, beogradski.





Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX