Jedanaestifebruardvehiljadešesnaeste
Postala sam komplikovana žena. To nisu primetili samo ljudi oko mene, što je najgore, primetila sam sama. Počela sam da ćutim i taložim. Moj bivši muž je umeo da kaže da sam tempirana atomska bomba, kad ćutim. Kad se svađam i psujem, smejem i plačem i mnogo pričam istovremeno, to je u redu.
Negde sam između. Kao u staklenom kavezu koji me deli od realnog sveta a sve vidim i primećujem. Nisam ni sigurna da li me mrzi da progovaram ili stvarno nemam šta da kažem. Čudno i nepoznato stanje. Ćuti mi se i uživa u mislima ali je život surov, pa svi nešto od mene očekuju, nešto bi da pitaju, da primete, da traže... Na kraju se iznerviram i sklonim da budem sama i odmaram um i jezik. Ništa me ne troši kao glupa pitanja. Ranije sam uživala u smišljanju jednako glupih odgovora a sad mi se samo gleda u zvezde i ćuti. Umorila su mi se čula od šarenila boja i frekvencija različitih zvukova, od raznolikosti ljudi oko mene, od njihovih laži i foliranja da su drugačiji od onoga što u njihovim bićima zaista vidim. Mnogi koje poznajem bi da su na nekom drugom mestu, drugom poslu, sa tuđom ženom, sa drugim društvom, da ih drugi služe i da se sa elitom druže.. Nemam ništa protiv. Što je veći pritisak okoline da budem ono što nisam, ja sam više ono što jesam. Bez šminke, bez mnogo reči, bez doterivanja podočnjaka i bisernog osmeha u fotošopu. To najbolje odbija ove željne lične promocije. Kao pokušaj da posadiš ružu u kamenjar, ne ide, ne prima se.
Postala sam tinejdžerski zanesena u svoje misli. Pogled mi je uprt u bokeška brda, mirišu mi mimoze, oči su mi plave od velikog plavetnila mora i neba a nisam mrdnula iz Beograda bar dve godine. Vidim ljude koji su veseli, karnevalsko raspoloženje, miriše mi more i lovor opaljen sunčevim zracima. U glavi, spremam tek ulovljenu ribu u soli. Berem mirisne trave tu, ispred kuće, razbokorio se ruzmarin kao da ću svatove da kitim. Pružam ruku da uberem narandžu. Divlju, kiselu, neuglednu a savršenu da njenim sokom začinim salatu. Vetar miluje zavese na mojim prozorima i primećujem da stara škura opet škripe. Duša mi peva od miline. Od šminke stavljam samo osmeh a sva već mirišem na maslinovo ulje i beli luk. Potpuno se predajem sunčevim zracima i miris mora udišem svakom ćelijom. Kamenje na plaži je sunce već ugrejalo. Ležim kao morska zvezda i dišem. Svaka ćelija utrnula u gradskom betonu je sveža, energizovana i probuđena. Razmišljam da treba da potkrešem pitosporum i skinem suvo lišće sa juke. Oblaci me gledaju pa se smeju, koliko sam opet živa. Svi bokeški cipoli i mačkulje skupili su se u plićaku.... I direktor uđe u kancelariju i surovo me vrati u realnost.
Meni i dalje miriše Boka. Peraški školji su tamo upravo otkucali podne. Vreme je za čaj.. Gde god da sam.
Comments
Post a Comment