1 min 14 sec čistog užitka

Ko ima tinejdžera u kupatilu, zna šta su muke.

Na svaki moj komentar tipa "Molim te, požuri sa tuširanjem" odgovor stigne za pola sata, kad više nema ni kapi vruće vode. Pre par dana ćerka i ja smo imale malo vremena za spremanje pre izlaska iz kuće i merila sam vreme. Mojih 1 min 14 sec naspram njenih 19 min 40 sec za tuširanje. Što je mnogo, mnogo je.

Ne osećam se toliko matorom da ne bih mogla mlađima da stanem na crtu, pa sam se zapitala kako to da ona izgubi pojam o vremenu, čak i kad žuri? Setih se kako sam ja sticala veštinu brzog tuširanja i suze su mi pošle.

Do 10. godine bezbrižno detinjstvo. Tada je umro drug Tito i ništa više nije bilo isto. Počela je tzv. "stabilizacija". Bila sam dete i nije mi bilo jasno šta je to i kako u vreme Tita nismo morali da budemo stabilni. Bonovi za kafu, ulje i deterdžent. Trčanje od jedne do druge prodavnice, kako bi se gde šta pojavilo, pa trk kući po bonove pa nazad u red ispred prodavnice. Onda su nestali higijenski proizvodi. U kući punoj žena dovijale smo se kako smo umele. Sledećih godina krenule su restrikcije struje. 

Beograd je bio podeljen po grupama. Nikad neću zaboraviti, u kraju gde je bila moja gimnazija nestalo bi struje i samo zahvaljujući ambasadama u okolini, uspevali smo da dođemo do prevoza. Na putu do kuće gledala sam kako se, po novobeogradskim blokovima, gasi svetlo i betonski divovi tonu u mrak. Sablasno je i sad, kad se setim. Kad bih upoznala nekog, tih godina glavno pitanje je bilo koja si zona? Ako si 4. onda imaš struje i vode za tuširanje onda kad ja nemam, pa je super da se družimo.

Prošlo je gimnazijsko doba a došli su ratovi. Puna kuća rođaka iz ugroženih krajeva. Za tuširanje se čekao red, kao onomad u kampu u Kuparima. Tu sam počela da treniram brzo tuširanje. Ta tura ratova je prošla, malo smo se opustili, kad eto bombardovanja. Nema struje pa nema vode pa nema ničega. Kupaš se kao u 19. veku, greješ vodu na zraku sunca na terasi pa se polivaš lončetom a inače ti nije ništa. Kao luda sam vozila bicikl tih prolećnih dana. Mislila sam da ću da poginem od neprijateljskih bombi dok vozim ka slobodi, i da će se neka ulica zvati po meni. Preživeh i to a brzo tuširanje sam dovela do srednjeg nivoa. Uvek to može brže.

Finese sam učila na crnogorskom primorju. Tamo je all inclusive kad ima struje i vode u isto vreme, a ako imaš sreće da se namrči nebo i počne oluja, računaj da struje nema dok bura sve to ne razduva. Normalno, hidrofor ne može da vuče vodu iz cisterne i ostaje samo ono baštensko crevo (ako se neko nije setio pre mene).

Kad bolje razmislim, celog života žurim dok se tuširam. Sad, i da hoću, ne umem da se opustim jer odmah razmišljam o računu za struju. Jedino mesto gde mogu da se tuširam koliko god hoću su hotelske sobe. Tu apsolutno nemam meru, spavala bih pod tušem, valjda zbog ovih trauma i uskraćivanja iz mladosti.

Zato, kćeri moja mala, želim ti da nikad ne moraš da žuriš zbog razloga koji su mene požurivali. Neka ceo svet i pun bojler vruće vode uvek budu tvoji.



Comments

  1. ahahaha pa bas tako. svaka ti je na mestu. Moj muski tinejdzer je dostigao 5 minuta od nekadasnjih 20. Zenski je negde oko 15.
    Kajem se cesto sto imamo protocni bojler :) nece osetiti kako je kad u po ispiranja kose pocne ledena voda...jer si se zaneo...

    ReplyDelete
  2. Svega se sećam. A tek pranje sudova ili veša kad nema vode... Stvarno, nikom da ne poželi čovek tako nešto.

    ReplyDelete
  3. Hahaha, svi koji imaju tinejdžera znaju kako ti je, a oni koji imaju dva u isto vreme...okrenu drugi list....pa bude prvo mi "matori" se tuširamo, a vi kad hoćete i koliko hoćete...pa i sa hladnom vodom :)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX