Dupelizi

Bila sam mnogo naivno dete sve do svoje 29. godine, kad me u glavu puklo da nije svet baš onakav kako su me moji učili. Nisu svi ljudi dobri i da to što ja ne jedem lavove ne znači da lavovi ne bi smazali baš mene. Usledilo je drugo otrežnjenje, kad sam imala 35. godina. Bolnije ali je i niz lekcija bio kao iz udžbenika.

Kao mala, mislila sam da ulizice postoje samo među decom. Činjenica da ih nisam imala mnogo u svom okruženju dalje od osnovne škole, navela me je na pogrešan zaključak da dupelizi ne opstaju dalje od prve klupe. O, kakva greška! Kako sam lupala glavom u razne zidove, vodovodne instalacije su tu mogle da se montiraju bez problema. Nikad nisam učila na tuđim greškama. Samo na svojim, tako što bih drugu šansu ljudima davala sedamnaesti put ali u redu je, u ovim godinama to se zove bogato životno iskustvo. Moja stečena osobina je da u svemu vidim i kap nečeg dobrog ili korisnog za mene, pa sam lupanje glavom u zidove prihvatila kao deo ličnog sazrevanja. Moglo bi se reći da sam i prezrela na tu temu. Sad bi neki zidići rado da se sudarimo ali avaj!

Najgorom kategorijom dupeliza smatram one sa sedom glavom. Mogu biti i plavušani i crnke, seda glava je metafora za njihove godine. To su osobe koje su mnogo morale da se naprežu da zarade pohvalu od mame pa im je neka karika u odrastanju loše srasla i tu smo gde smo. Dakle, dupelizi svih polova i starosne dobi 40+. Da ih učiteljica pohvali dali bi ruku a danas, za direktorkin osmeh, može bubreg i parče jetre. Samo da ta prokleta pohvala stigne pa makar i u vidu pogleda, samo da se primeti da postoje i da su društveno-korisni. Posebno su ljigavi oni što se dodvoravaju istom polu mada, kad bolje razmislim, i oni što bi večito da šarmiraju suprotni pol nisu naivni. Takve treba zakonom zaštititi, kao retku vrstu, ali još uvek prisutnu na našem podneblju. Taj pogled psića koji je od gazde dobio pohvalu... Oh, kako im hrani ego! Znam par njih koji bi se celim telom radovali da im ime pomenem, makar u kontekstu dupeliza ali neću. Može mi se. Inače, za njihovu informaciju, blog ne pišem na poslu već se automatski pojavljuju tekstovi u zadato vreme. Izvinite na digresiji.. Moram zbog onih što su umislili da ću ipak da se bavim njima. Hoću, kad počnu da se bave humanitarnim radom ili nečim što bi ih podiglo u mojim očima. Do tad će biti samo obični dupelizi, i kao takvi, potpuno ljigavi sve sa svojim "najboljim namerama".

Mali dupelizi rastu u velike, to je empirijski potvrđeno. Učite decu da ne očekuju da se male ulizice i lažovi od toga leče odrastanjem. Što pre shvate da takvi rastu u odrasle ulizice i lažove, manje će ih boleti glava od razočarenja. Slažem se da je lepše decu učiti samo o leptirićima i cvetićima ali stvarnost nije takva više ni u ljubavnim vikend romanima. 

Lažovi su posebna priča. Dupelizi su, vrednim i dugogodišnjim radom, zaslužili da ova bude samo njihova. Dupelizi svih zemalja, ujedinite se. Bićete ozbiljna sila.






Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX