Morska priča

To majsko jutro najavljivalo je sasvim običan dan. Od kada se preselio iz Beograda, dnevna rutina se sastojala u mnogo uživanja kombinovanog sa mnogo rada. Izabrao je da bude ribar. Odavno ga je privlačila velika voda i život pored nje. Grad je postao naporan za život.

Prve dane koje je proveo u kamenoj kući pored mora dugo će pamtiti. Miris mora, ne samo onih par dana preko leta kad kao turista dođe, nego kao potpuni kontrast gradskoj galami, bučnom saobraćaju i vrevi. Sve je to ostalo van kofera u kojima je poneo samo ono što će mu zaista trebati. Bokeška jutra i od velike spavalice naprave ranoranioca. Kafa na terasi, dok u blizini nema nikakvog pokreta osim ponekog galeba, kašičica slatkog od smokava i gledanje u more... Da, to je to i to je tu. Dan se rađao tu, pred njegovim očima. Činilo se da i ribe spavaju. Totalni mir. Totalna lepota. 

Deo jutarnjeg rituala je bio odlazak na pijacu, biciklom, ako vreme dozvoljava. Prolećna jutra su još uvek sveža ali njegovoj tvrdoglavosti nije bilo spasa. Kratki rukavi, po cenu da se smrzne, šta je to za njega? Dugo leto stiže, ugrejaće se kosti svakako. Primorske pijace su mesta gde turisti samo prave gužvu. Za njih su hipermarketi, a uživanje u kupovini treba ostaviti pravim zaljubljenicima. U poslednji čas pred biciklanje do pijace, ipak je uzeo duks. Promenio se. Večiti dečak koji tera inat celom svetu, počeo je da sluša sebe. Duks vezan oko leđa neće biti smetnja, čini se. Prohladno je.

Na putu do pijace vozio je uz more, kroz naselja, gde god je bilo moguće čak i ako bi skretao sa puta. Nikud ne žuri. Ovde je život lagan i bez gradskog stresa. Radiš šta ti srce traži. Na par stotina metara do pijace, primetio je privezan čamac. Kao da je neko napravio onaj čamac, koji je nacrtao jednog davnog leta kao ilustraciju domaćeg rada na temu "Uspomene sa letovanja". Čamac se milovao sa morem, lenjo se ljuljuškao na prvim jutarnjim zracima sunca, ne hajući za gradskog momka koji ga pomno posmatra. Možda sekunde, možda minuti, ko to zna? Prepoznali su se. Na pramcu je bio nevešto napisan oglas da je čamac na prodaju. Pozvaće, istog časa. Ovo je prilika jednom u životu. Nije to običan čamac. To je barka za morskog vuka, sa koje će da baca mreže, na kojoj će da provodi vreme, sa koje će da upeca sabljarku i ostvari svoj san.

Opčinjen strašću koja se upravo rađala između brodice i njega, nije ni primetio da mu prilazi starac. Čovek je jedva hodao. Oslanjao se na štap i bolnim izrazom lica govorio više nego rečima. Barka je njegova. Mora da je proda. Vreme je za veliki servis a on.., Došao je u godine kada je svaki izlazak na pučinu rizik. Zdravlje ga izdaje a srce će stati onog momenta kada proda svoju brodicu, tako je rekao. Nije puno razmišljao, ovaj naš novopečeni primorac. Prihvatiće cenu koju god prodavac traži. Već je njegova.

Dogovorili su se za par minuta. Sada već bivši vlasnik, suznih očiju je napomenuo da ima jednu molbu, ali mu je glas potpuno nestao. Iz šapata se izgubio... Ne, nisu u pitanju novci, u pitanju je mnogo godina koje je na barci proveo. Daće mu i mreže i sve što uz barku ide, ali sidro... Eh, sa njim želi da ga sahrane. Toliko puta ga je bacio u vodu, da je i sebe njime sidrio gde god je bio. Nije to sve... Ako bi mogao nekad da dođe, da vidi svoju ljubav, pitao je. Naravno, kad god, razumeju se.

Umesto na pijacu otišao je pravo u banku. Novac je prebačen sa računa na račun onog momenta kad je krmeljiva bankarska službenica kliknula na zeleno polje u nalogu. U 09:05 tog majskog dana, brodica je promenila vlasnika. Umesto povrća sa pijace, vratio se kući svojim brodićem. Drušrvo mu je pravio dotadašnji vlasnik. Još jedan kapućino popili su pričajući o njoj. Odvezao je deku ubrzo, i pomogao mu da izađe iz auta. Sidro mu je doneo do kućnih stepenica. Muški su se pozdravili i ostao je dogovor... Kada god poželi, stari vlasnik može i da je vidi.

Srce je pretilo da će da iskoči. Jedno potpuno obično jutro najavilo je novo doba. U ergeli njegovih vozila ponosno se šepurila i ova ostarela dama. Danima je sređivao, popravljao, šmirglao, farbao. Bogami je lepo podmladio a i on je finu boju kože dobio radeći oko nje. Inače je izbegavao sunce, zbog svoje osetljive svetle puti. Sad nije mogao da se rastane od nje. Još samo ovo i ono, ona je to zaslužila. Ni kiša mu nije smetala. Kabina je bila prilično dobro očuvana. Krevet i stočić bili su sve što mu je trebalo. Pretinci su ponovo ofarbani i spakovao je sve kao apoteku. Čak je i stara vesla oživeo novim sjajem a motor nije tako dobro radio ni kad je bila nova, razmišljao je dok je ponosno posmatrao kako joj vraća život. Stari vlasnik bi srvatio kad ga unuk doveze. Zajedno su napravili barku kakvu niko nije imao. Zarđala Kanta, tako joj se obraćao misleći da ga baš niko ne čuje. Stara Frajla i Gospođica u belom dobile su novo društvo. Sa brda Sveti Ilija mogla je da se vidi radost kojom je sijao.

Bio je zadovoljan, i svojom odlukom da se preseli na more, i svojom investicijom. Pare ne mogu uvek da kupe zadovoljstvo, ali ovaj put nije pogrešio. Imao je puno da uči o mrežama, pripremi mamaca, i tajnama ribarenja na moru. U trenucima kada bi pao od umora, predveče, tamanio bi vruće galete i razmišljao da li je istina da je kod Mamule prošlog leta zaista uhvaćena sabljarka od 50 kg?
Ta misao mu nije dala mira. Ako u Boki postoji još neka sabljarka, biće njegova, odlučio je i poslednjim atomima snage to veče je krenuo ka spavaćoj sobi Nastavio je uz stepenice ka tavanu.

Duga i vrela noć. Letnja žega je počela i turisti su na sve strane. Jedino pametno što je mogao da uradi je da ode na tavan i razmišlja. Ovaj mir u glavi nema cenu. Kuća starinska, kamena, mirisala je na generacije pomoraca koji su nekada bili vlasnici. Na tavanu se najbolje opuštao. Tu, pored njega, počasno mesto je zauzimala jedna potpuno posebna gitara širokog vrata. Bila je to naslednica Stare Frajle, koja je stradala nesrećnim slučajem, posle jedne svirke kada je nije pažljivo odložio....


Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX