Šestimajdvehiljadešesnaeste

Danas mi se nosi lepršava letnja haljina, kosa vezana u rep, sandale sa stileto štiklom. Šminka diskretna. Naočare za sunce savršene. Primaju mi se gosti u onu kuću pored mora. Jede mi se roštilj i deli mi se konzerva crnog piva u dve čaše. Ispraćaju mi se gosti, posle popodneva zajedničkih osmeha i dobre volje. Skuplja mi se veš pred kišu, izuvaju mi se sandale sa stileto štiklom dok se zatvaraju škura jer oluja samo što nije. Loži mi se kamin, zahladilo je posle kiše. Sluša mi se pucketanje drveta lovorike, koje mirisom svog ulja ugodno ispunjava prostor, zavlačeći se u svaki ugao prizemlja sve do greda koje nose sprat.

Beograd mi je postao naporan. Mnogo ljudi, saobraćaja, buke, nerešenih situacija, napetosti u ljudima, nesređenosti u mozgovima. Previše stresa. Grad.. Neprepoznatljiv. Sve je teže sporazumeti se sa nekim za susret kod Jugoeksporta na Trgu, kod Kulture, Kluba privrednika. Rasuli su se ljudi kojekude, nestali i sa sobom odneli sve što su iz ovog grada mogli da ponesu. Ostao je prazan i zveči, bez duše, kao limena kanta u koju se tovari i pesak i šljunak. Sve manje prelazim beogradske mostove i sve mi je draže što ne moram preko, ali kad idem, idem srcem i vođena istinskim povodima i razlozima.

Beskrajno mi treba blizina velike vode. Beogradske reke mi više nisu dovoljne. Treba mi more oivičeno sivo-zelenim brdima, lovorovom šumom u kojoj rastu ciklame i jagorčevina. Fali mi zvuk talasa, koji drobe pontu pod prozorom. Treba mi narandžasta UNIS pisaća mašina, čiji će zvuk ritmišno da odzvanja sa terase, dok moja mašta bude prelazila u slova i na papir. Teška mi je ova kancelarijska promaja. Treba mi pogled na oblak zakačen tamo gde se ljube Ljuta i more. Treba mi i jedna barka sa prugastom tendom i srećnim kapetanom. Vrt pun mirisnog bilja, cveća i jedan baštenski patuljak. Kičasto ali želim. Gde bude mesta za sve ostalo, biće i za njega. On će znati sve. I ko se kad probudio i kako raspoložen, kakav će ulov kapetan doneti, kada je sunce pušteno da uđe u spavaću sobu kroz prozor.. Njemu ću da pričam ono što niko drugi ne treba da zna, jer će moje misli umeti da sačuva. 

Koliko još miliona godina ću biti zatočena u ovom gradu? Sve sam manje tu a sve više tamo. Kažu neki, nedostajaće ti Beograd, dolazićeš češće nego što misliš. Faliće ti prijatelji, pozorišta, koncerti, buka. Evo, potpisujem da nisu u pravu. Beograd svakodnevno sve više izlazi iz mene i sve su slabije veze između nas. Ona smokva, ispred kuće, juka levo od nje, mimoza i veliki žbun pitosporuma iza kog proviruju naranže... To mi treba. Sad, hitno, tri puta na dan da udišem miris mora intenzivno! Da gledam u veliko plavetnilo koje samo ja znam gde se krije. Smeh i govor bez mnogo reči, i kad plavetnilo pređe u tonove sive i krene da se povlači u svoje špilje. 

Dok jastuci ne progovore o tome šta ko sanja, dok adresa u dokumentima ne bude kuća pored mora, razmišljaću o sreći. Gajiću je, negovaću zahvalnost prema svemu što imam i nemam, uverena da je istinska sreća u sredini nas, tu negde gde i ono dete u nama, koje često zaboravljamo a tako je... Milo! Dete u meni jedva čeka da skače sa ponte i pije kišu direktno iz oblaka, stojeći na pljusku. Tom detetu dugujem sreću. Sviđa mi se razmišljanje da nikog nisam upoznala bez povoda i razloga. Što sam starija, sve mi više prijaju ljudi koji imaju to dete u sebi. Sa njima se najlepše igram. Nikad nije kasno za srećno detinjstvo.





Comments

  1. toliko se uzivim u tvoje detaljne opise mora i zivota tamo, da imam ponekad osecaj kao da sam na tren i skoknula :) ehh...

    ReplyDelete
  2. Ti si moja komšinica, dobrodošla gde god sam.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX