Dvadesetdrugijundvehiljadešesnaeste

Oplakah polomljenu lipu.

Olujni vetar je prelomio, pre dve večeri. Krošnja je ležala pored stabla i ništa mi to nije izgledalo tako strašno, kao kad sam jutros videla radnike Gradskog zelenila, kako krošnju unose u kamion. Ostalo je polomljeno stablo, možda dva metra visine, i moja nada da će iz toga lipa uspeti da se podmladi. Par oštrih rezova testerom i ostao je samo panj.

Polomilo me je gore nego oluja lipu. Znam je dok je bila prut poboden u zemlju. Bila je mlada i lepa lipa, pravilno formirane krošnje, divna i mirisna pre par dana dok sam stajala ispod nje i udisala slatkasti miris njenih cvetova. Pljusak je taman umio i mirisala je božanstveno. Žmurila sam i disala, da u svaku ćeliju udahnem njen miris. Danas je nema. Go panj, par cm iznad zemlje. Smrt mnogih ljudi nisam tako teško doživela. Da sam znala da će udari oluje biti fatalni po nju, bar bih je slikala, zagrlila... Ne znam šta se radi kad se opraštaš sa drvetom. Sa ljudima sam naučila. Kad imam potrebu nekome da kažem da ga volim, da ima svoje mesto u mom srcu i životu, bez ustručavanja kažem. Dva puta nisam stigla da ljudima kažem koliko mi znače, pa su me vesti o njihovoj smrti iz mesta pomerile. Uvek je pravi trenutak da se nekome pokaže ljubav. Ne samo kroz "Volim te" već i kroz obične,  svakodnevne reči poput "Javi se kad stigneš" ili "Čuvaj se". Nije patetično. Životno je.

Da li je moguće, da nas kugle leda sa neba i vetrovita stihija polupaju kao najgori neprijatelj? Da li je moguće da nema načina da se spreči, nego sada popisujemo štetu i kunemo se da smo iznenađeni? Nije mi dobro od pripisivanja štete sudbini. Ne verujem u sudbinu. Ta reč je za mene sinonim za sve loše izbore, propuste, greške i budalaštine koje smo sami napravili pa odgovornost prišivamo sudbini. Dobre odluke i izbore slabije pamtimo a iz istog uma potiču, čudno mi je to. Dobro se podrazumeva, loše je sudbina. Ko može nekome da kroji sudbinu? Ko može da utiče na nečiji izbor? Ako je sudbina takva kakvom je predstavljaju, kapiram da joj se ne može umaći, ni za dobro ni za loše. Nemam makaze za krojenje sudbine. Ne umem ni suknju da iskrojim.

Odrasla sam i verujem u Deda Mraza, jer mi se sviđa da verujem da postoji. Možda je razlog to što ga vidim bar jednom u toku novogodišnje sezone, kada se neki učitelj ili službenik ili doktor nauka obuče u kinesko odelo, zalepi sintetičku bradu i kao natovari poklone u džak pa za 10 EUR zvoni na vrata onima koji su ga angažovali. Deca se, obično, prestrave a roditelji se pitaju gde su pogrešili. Vršilac dužnosti Deda Mraza spakuje šuške u džep i produži na sledeću adresu. Tu negde ga ukebam i ja, vidim ga, mahnem, mahne i on meni i tako znam da postoji. Čovek je, kao i svi drugi. Sudbinu nisam srela, ili bar ne znam da smo se upoznale. Sve svoje greške pripisujem svojim izborima, odlukama i sličnim umnim produktima. U nekim situacijama sam ispala glupa onoliko, jer sam mislila da ono što prolazi u holivudskom filmu može biti i u stvarnosti ali nema veze. Sve će to, jednog dana, da uđe u saldo mog života. Mene i sada nasmeje kako sam mogla da budem toliko naivna ali sam stekla odlično naravoučenije, za te pare.

Ako se na ulasku u raj ili pakao bude polagao prijemni, nisam sigurna za šta ću imati više bodova. Kao i deca kada biraju srednju školu pa ne gledaju mnogo koje zanimanje biraju kao životni poziv nego se odlučuju zbog društva, tako bih i ja izabrala pakao. Volim vrućinu, more, sunce. Posle beogradskog leta i ovih talasića vrućine što ljuljuškaju moje godine, sigurna sam da mi ne bi teško pao.



Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX