Štrudla sa makom

Bila je jesen, pre... Bezmalo, 30 godina,
Škola je počela a meni je svakodnevno bilo muka. Vodali su me po lekarima, sve je bilo u redu, a meni je i dalje bilo muka. Upravo malopre, dok sam na prozoru udisala miris poznog leta, shvatila sam razlog svoje mučnine te davne godine. Nisam želela da leto ode. Nisam želela da obaveze opet krenu, da opet ne razumem taj sin i cos, i šta će mi to uopšte u životu.

Moja baba je volela da je zovemo Majka. Mama je mama, a ona je mlada postala baba i nije nikad priznala da je ostarila. A imala je, bo'me, težak život. Bila je trinaesto dete u porodici Pere i Danice Vukičević. Deca najstarije braće bila su velika kad se ona rodila, da prkosi celom svetu i da bude svoja. Završila je dva razreda osnovne škole i Singerov kurs za šlinganje. Umela je da piše, doduše, ne ispisanim rukopisom ali je umela. Obožavala je da čita uprkos svom velikom hendikepu. Kad je bila mala, neki dečak je pogodio korom hleba pravo u oko, ko zna šta se sve tu dešavalo uglavnom... Nije više videla na to oko. Samo jednim, pročitala je metere knjiga i to bez naočara, tako je čitala i bila bistra sve do smrti, u svojoj 95. godini.

Udala se za budalu, oca moje majke i njene sestre. Dede sam se plašila. Nikad, ali nikad mi nije rekao lepu reč, niti me poveo napolje, ni dao mi dinar da kupim bombonu. Bio je namršteni brka, o kome sam kasnije saznala toliko ružnog, da mu ni na grob ne odem. Zora, tako se zvala, nosila je blizne. Deda, preke naravi, čovek koga nikad nisam videla da se nasmejao, gurnuo ju je trudnu da je pala preko praga i rodila ih prevremeno. U tu priču nikad nisam poverovala, sigurna sam da je bila strašnija i nasilnija. Moje tetke, Danka i Ljubinka, poživele su par meseci samo. Kasnije su rođene moja tetka i mama. Danka i Ljubinka nisu ostale zabeležene ni na slici. Samo ih po priči znam a opet... Sanjam ih ponekad. Moje tetke koje nikad nisam upoznala. Dedi sam natovarila na savest to što ih nemam. Zora je bukvalno oživela kad je dedu, jedne majske noći, počistio infarkt. Tad je počeo njen novi život.

Da se vratim na ono leto kad mi je bilo muka a niko nije znao šta mi je. "Je l', čedo moje malo, da nisi ti sa nekim muškarcom bila?" - bojažljivo ali odlučno pitala me je ono što su svi hteli ali nisu imali petlju, a ja... Dete, guska mala, nisam godinama shvatala pitanje pa sam objašnjavala naširoko i nadugačko sve sem onoga što me je pitala. To leto, kao i mnoga pre a i posle, provodili smo kod tetke na moru. Nikad nije sišla na plažu niti u more ugazila bar. Pravdala se da su neki njeni pajtaši nestali kada su prelazili zaleđeni Dunav i nikad više nisu isplivali, pa bi ona, kao svaka fina Sremica, preskočila kupanje u tom moru jer se sa vodom nije šaliti. Dok smo svi uživali na plaži, ona je kuvala i čitala na terasi. Doplivali bi do ispod kuće i mahali joj, a ona je, sve sa Faks helizim keceljom preko cicane haljine odmahivala sa terase.

Faks helizim, tada čuveni deterdžent, bio je pakovan u platnene vrećice. Kada bi se to oparalo, nastajala je kecelja. Zorine ruke su bile magične. Prerano ostarile od pranja veša bogatim gospođama, jer školovanje dece je koštalo, bile su prošarane istaknutim venama ali toliko meke i nežne, da lepše niko nije umeo da mazi. Dane na moru prekraćivala je mešenjem štrudli. Kad nije bilo maka, dovoljan je bio kakao ili cimet. Vruće štrudle je prskala vodom, nešto zbog korice valjda. Bile su debele i meke kao Sremicine noge, tako je govorila, a nama gladnima sve je bilo dobro. "Čedo moje, da ti odcaparim komadešku ali nemoj jesti vruću, da te ne boli stomak...." - i već sledećeg momenta davila sam se u okrajku štrudle bez maka ali prepune ljubavi. Umela je da zakrpi svaku čarapu, jastučnicu, da umesi krofne, da napravi pilav kakav ja neću napraviti dok sam živa... Da iseče kupus za salatu tako tanko, da ni jedna sprava ne ume ni približno. Lebac je sekla tako što bi ga digla rukom uz levu sisu i sekla ga nekako u vazduhu, prema sebi. Bog zna zašto tako, ali je bilo tako. 

U sezoni zimnice kuvao se paradajz sok. "Dok sam ja živa biće tako" - govorila je, mada smo mnogo ranije odustali od kuvanja iz praktičnih razloga nemanja mesta za skladištenje. Njene kisele paprike somborke niko više nije umeo da napravi a bile su tako lepe i krckave kad se izvade iz tegle, da su mi visoko postavile standarde kako zimnica dobre domaćice treba da izgleda. Sve što je radila, radila je od srca, samo nije htela da prizna da je ostarila. Ni kad je jedva hodala nije želela dedin štap, kao neka baba da hoda sa štapom, ju! Bog je poživeo na mnogaja ljeta. Umrla je od starosti, uz svu negu svojih ćerki medicinskih sestara, i svu ljubav nas ostalih. Kući više nismo mogli da joj pružimo odgovarajuću negu i specijalizovana kola hitne pomoći su je odvezla na gerijatriju zemunske bolnice da tamo umre. Pamtim taj izbezumljeni pogled i ne mogu sebi da oprostim, zašto nismo imali hrabrosti da svoje poslednje dane provede među nama? Moja ćerka je bila beba. Neka to ostane kao alibi svih nas koji više nismo mogli da je gledamo kako se gasi. Umrla je u mojoj prugastoj pidžami, tamo, među bocama kiseonika i nepoznatim svetom, jedne zore Zora nije dočekala novi oktobarski dan.

Sahranili smo je pored dede, prema njenoj želji. Govorila je da ga voli i mnogo godina posle njegove smrti. Nikad mu nisam oprostila što je bio skot, posebno prema njoj, i još strašnije što Danki i Ljubinki nije dao šansu da žive. Volim da sama odem do groblja, da se izdivanimo. Dedi okrenem leđa, njemu čak ni sveću ne kupim a na cveće za njega neću baciti novce dok sam živa. "Jednog dana, kad mene ne bude, po čemu ćete me pominjati?" - umela je da pita. Po tome, lutko moja, što si bila svoja, što si se durila i u 9. deceniji života isto kao i u prvoj... Što si pravila najbolju štrudlu na svetu, i što smo svi imali zakrpljene čarape... Ako ni po čemu drugačijem. I što si za sve imala primer u Bršadinu, eto baš bio jedan kod nas u selu... Svog brata Vujicu si veličala kao Kraljevića Marka. Što si nosila sintetički kombine ispod haljine i leti i zimi, što si ceo život dala drugima i što si imala osmeh za svakoga,  kad bolje razmislim. I što si bila nasmejana i kad ti se nije smejalo, detinje radosna baba koja je sahranila ne zna se broja frizerki i pedikirki, koje su nam godinama defilovale po kući jer "Žena ne sme da se zapusti". Ehoton golubije sive boje njenoj kosi je davao šmek koji ni engleska kraljica nije postigla, do dana današnjeg.

U celo ovo pisanije poterao me tuđ blog večeras, u kome je priča o svatovima koji su propali kroz zaleđen Dunav pre skoro 100 godina. Moja Zora je imala sliku sa zaleđenog Dunava, a njen brat, očekivano, išao je peške preko Dunava... Zore odavno nema a ni Dunav se ne ledi kao nekad. Ostala je samo ta požutela slika i sećanje na njene priče na granici fantastike. I štrudlu, preko granice fantastike...

Foto i recept: http://www.opanak.rs/vojvodanska-strudla-sa-makom-simbol-pravog-domacinskog-stola-i-umetnost-svake-domacice/


Comments

  1. Priču na koju se ozivaš sam otplakala. Ovu tvoju nisam. Samo si mi izazvala blagi osmeh i gotovo da rekoh - svaka vama čast, i Njoj i Vama.

    ReplyDelete
  2. Tvoja pohvala ima poseban znacaj.

    ReplyDelete
  3. Kako si je opisala, zavolela sam tvoju baku i zao mi je sto je nema medju nama. Imala sam slicnu u familiji, obelezila mi detinjstvo i volim je...

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX