Pošto košta s(a)vest

Ne postim. Farbam jaja da to ne bi radila staramajka, pa da podlivenu farbu za jaja čistimo iz kuhinje do jula. Nisam verujuća, mislim da se to tako zove.

I živim. Dan za danom. Poštujem ko jeste, poštujem tradiciju i imam svoje kanale za komunikaciju sa višim Energijama. Ne treba mi za to crkva, ni pop. Nikad nisam mogla da skapiram zašto se crkva ne odriče mermera i pozlata? Zašto čike sa bradama voze jako skupe automobile? Ne želim da se pomirim sa identifikacijom dobrote i šnicle u tanjiru. Niti ću da budem bolja osoba, niti poštenija, prema drugima saosećajnija ako na dan sveopšteg posta jedem krompir ili roštilj. Ne želim da postim zato što je neko rekao da to tako treba ili mora. Postiću ukoliko zaista verujem u cilj i svrhu posta. Za sada, ne verujem.

Crveno slovo i "ne radi ništa". Mogu to da razumem desetinu vekova pre ove 2017., ako je to bio način da se kontroliše masa. Moj um uporno odbija da ne treba da perem veš u mašini na dan kad je, u crkvenom kalendaru, crveno slovo. Sve i da vidim razlog da se tim putokazom vodim kroz život, ne vidim vezu između religije i veš mašine ili pegle. Ne vidim je ni između religije i lopate, cigle i maltera, ali to je do mene i mog prava na izbor.

U petak, na Veliki petak, bila sam u prodavnici. Što su ljudi kupovali kao da je Armagedon, ne bih znala, nisam od tih. Po sadržaju korpe prodavačica me je provalila da ne postim. Pogled čudan, kao da sam bar dvoje ubila i pobegla. Korpa puna mlečnog i mesnog, jaja i koječega. "Ne postim..." - nemam pojma zašto sam mislila da teba da se pravdam. "Komšinice... pa, ja to nikad ne bih rekla za Vas!", odgovorila je uvređeno.

Da li sam ja loš čovek zato što ne postim? Da li bih bila bolja osoba da sam tog dana kupovala krompir i luk? Verovatno ne bih time skretala pažnju na sebe. Ljudi koji se u post razumeju (poštujem i pozdravljam) kažu da se tih dana posti na vodi, jedu jela kuvana samo u vodi. Dakle, onaj ko je jeo prženu ribu je sad bolji čovek od mene koja sam pila jogurt uz pizzu? Sviđa mi se takva podela. Ja ću, i dalje, da budem to što sam i da mirno spavam, jer sam iskrena prema sebi.

Volela bih da te "jer tako treba vernike", pitam kome su u prevozu ustupili mesto? Kog gladnog nahranili, darovali prerasle dečije stvari i igračke, knjige, školski pribor, jer post nije merilo lične dobrote i empatije. Moguće je da nisam dobro informisana i da je baš sardina iz konzerve ključ za dobro mesto u raju, odmah do onih što crkvama daju fina sponzorstva, kao da kupuju stanove u raju direktno od investitora. Ne želim da budem takva. Biću ono što sam i na crveno slovo i na zeleno svetlo i sa svakim, svakog dana. Ako time gubim mesto u rajskom vrtu, nema problema. I tu nameravam da idem svojim putem.


foto: Internet
tekst: Sanja Ciganović
lektura-korektura: Andreja Spasić

Comments

  1. Sve potpisujem, premda ja postim dva dana godišnje, volim posnu hranu i nijei teško. Ne zarad nekog mesta u raju...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Nemam problem sa hranom. Imam problem da radim ono u šta ne verujem. Ili iz srca ili nikako.

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX