Trinaestimartdvehiljadesedamnaeste

Opet onaj osećaj gušenja, kad mi se ne izrečene reči popreče u grlu, pa ni da se vrate u um ni da ih kažem. Opet ona teskoba u grudima, ničim i svačim izazvana. Opet ono vreme koje bih da prespavam, a nemam vremena da ga prespavam, jer toliko toga još želim da uradim.

Kad si jednorog (jednoroditelj, ali vrlo je slično ovom mitološkom biću), pa još kad ti se u glavi uskomešaju sva mora i prorade vulkani, pamet krene kroz uši da beži. Obično vladam svojim sistemom a sad sam pustila da me talasi nose. Ne želim sidro, ne želim da sam vezana na bilo koji način. Slobodno letim kroz svoj Univerzum i čudno mi je sve to. Navikla sam da sam organizovana do sitnih detalja, da šest meseci unapred sve organizujem, da sam u svakom trenutku spremna da poletim na Mesec ili da počne atomski rat. Ovih dana, u mom sistemu je haos. Ili je, možda, u haosu moj sistem?

Dela su posledice misli a moje misli su toliko zbrkane i difuzne, da sama sa sobom ne mogu da se dogovorim ni oko toga šta da obučem. Samo bih spavala, tačnije, bila u trenutku kada se san i java razdvajaju i dodiruju, mešaju, prožimaju. Naučila sam da svesno produžim te trenutke. Možda do nivoa večnosti, možda samo par minuta, svakako ne dovoljno da se prepustim onoliko koliko mi to sada treba. Nisam spremna ni za kakve teške misli, velike reči ni još veća dela. Pre neki dan, lebdela sam iznad Pariza. Kako i zašto, pojma nemam, nikad me nije zanimalo da idem u Pariz, ali je osećaj posle buđenja bio upravo taj. Jutros sam se setila da sam bila na moto skupu u Beloj Crkvi. Iskreno, ne znam ni gde je Bela Crkva ni otkud ja tamo, znam da sam se probudila nasmejana.

Podsvest kreira nove sadržaje, kako bi prevarila um i bar, u mašti, me odvela daleko od svakodnevice koja me sve više opterećuje. Kažu da sve i svako ima gornju tačku elastičnosti. Čak i lastiš u gaćama. Samo sam pretrpana onim što ne volim, tešim se. Jedna mušica nikome ne smeta ali roj zna da sludi i jače od mene. Volela bih da sam mudra onako kao deca. Da poslušam sebe i ukočim, a ne još samo ovo i ono da uradim i eto starosti.  Želim da pišem nastavak knjige i mnogo mi je žao što ne mogu da postignem potrebnu koncentraciju. Previše je onih što bi "samo nešto da pitaju, da uradim, da još samo ovo". Često mi vaspitanje odmaže, da ih lepo uputim tamo gde ništa neće da im bude hitno i pod obavezno, već će strpljivo da sačekaju.

Izgleda se više trošim nego što se obnavljam. Moram da skinem nogu sa gasa, oprosti, svete. Do daljnjeg, sve i svi su na čekanju. Procesuiram nagomilane informacije i oporavljam sistem.




Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX