Sremačka duša


Onaj moj, nikad se nije isticao. To je vazda' živelo k'o kad je bio mali. Ovde spavaš, ovde jedeš, ovde učiš i nisi ti rođen da misliš, nego da radiš šta i kako ti se kaže. Lepo su ga vospitali njegovi, Bog da im duše prosti. Zato je i ostao glupkast, ali mu nemojte to nikad reći. Dobro odgojeno dete koje se nikad i nikome nije usprotivilo, eno pola veka je sprc'o, a ne ume glasa da pusti sebi u korist.

Kad smo se venčali, ja ga lepo pitam je l' hoće supu juneću ili goveđu? Ta, meni je ženo svejedno, ti samo skuvaj. Aman! Kako ću skuvati kad ne znam koje meso da kupim? Ja volem svakakvu, a on nema mišljenje, osim kad ode kod tate pa se vrati pametniji. Zato sam kuvala pačiju, iz poštovanja ka mišljenju trećeg lica. Ponekad se čudim da li me je sam izabrao ili mu je neko rekao da tako treba biti. Kako je decu sam napravio, lepo ne znam.

Uglavnom... ja imam mišljenje o svemu. Taman da je sve svejedno, naopako! Mora čovek znati šta želi, niko to ne može umesto njega. E, neke davne godine, zvao ga advokat. Namah sam se prepala, šta će njega zvati advokat, pa taj ni kod zubara ne ide, a baš će kod advokata. Da ne duljim, umro neki njegov ujak i ostavio mu imanje. Mal' se nisam prevrnila kad se vratio i sve mi ispričao. Bio je jedini naslednik. Za tog ujaka su pričali da je lud, ali i to je u redu, svaka porodica mora imati jednog ludog ujaka da bi bila normalna. Potpisao je 'di je trebalo, skupili smo da se plati šta se mora i krenuli da tražimo to selo.

Ni sami nismo znali šta da očekujemo. Mislili smo, eto taman prilike da to prodamo, pa onom mlađem da platimo da ide na fakultet. Sav je nežan, nije on da radi u garaži ili vozi autobuse k'o ćaća mu. Pojma nismo imali šta da očekujemo, jedno je ono što na papiru piše, a ko zna šta ćemo zateći. Sa glavnog puta se skrene desno, pa kroz celo selo i tamo negde na kraj sveta belela se kuća. Ispred kuće beše klupa, ispod šljive okrečene. Tad sam se zaljubila. Sve ono o čemu sam maštala bilo je ispred nas, a ključ u džepu. Stara kapija. Na vrati' napisano "Kera ujede", nečijom drhtavom rukom. Ujak nije imao dece. Bio je matori namćor, kažu, ja ga nisam poznavala, a i šta je to namćor? Nema većeg namćora od mene. Na Olimpijadi bih pobedila da je namćorenje olimpijski sport. Ustvari, nisam ja namćor, samo ne volem svet i ne volem da moram kad moram.

Sedoh na klupu. Sve škripi i puče pod mojom dupeškom. Dok je onaj moj pogodio bravu, opih se načisto mirisom sladostrasnim. Treslo me je uzbuđenje kao pred prvi poljubac. Šta li ćemo naći u dvorištu? Kako red nalaže, kuća je bokom gledala na šor. Sto slojeva farbe bilo je na tom prozoru. Zanesenu maštom, prenuo me je glas onog mog. "Ajde, ženo... Otvorio sam Sezam" - reče tako bezdušno, k'o da svakog dana otvara kapije po selu. Bog i duša, škripao je onaj ključ, kao da se kapija otimala da bude otključana. Uđosmo u dvorište.

Možda je ujak bio namćor, ali je bio uredan. Sve pod konac. Kao da je sve sredio i umro na miru, Bože prosti. Tišina se mogla rezati nožem. Tačno je falila kera da zalaje. Kuća je spolja bila u dobrom stanju. Ono što je mene zanimalo, bila je letnja kujna. Nov šporet Smederevac, smešio se iz najlona. Srce iz grudi da mi iskoči, bre! Na polici naslagane šerpenje i to one prave, bele sa crvenim tufnama i plave, kao da sam ih sama birala. Reklo bi se da se ovde kuvalo samo tako. Ovaj moj se uzvrteo kao prasica pred špricanje.

Stadosmo pred vrata kuće. On blesa pogledom, zagleda, opipava, kao da živ organizam treba da secira. Oteh mu ključ nestrpljivo. Miris ustajalog vazduha nas je pozdravio. Unutra... kao u muzeju. Starinski sat sa kukavicom i tegovima. Na čiviluku stari gunj i šešir. Na stolu flaša rakije i dva čokanja. Kao da nas je stari ujak dočekao, činilo se. Tri sobe bile su sređene pod konac, onako kako moji divljaci nikad nisu videli. Njima trebaju dve Pepeljuge da počiste krš koji prave svakodnevno. Znajući kakav nered muškarci ostavljaju u kupatilu, bojažljivo sam otvorila vrata. Čini se da je ujka bio lola i bekrija. Osećalo se tiho prisustvo ženske ruke, bar po Loreal šamponu za farbanu kosu i četki za feniranje. Kupatilo moderno, najblaže rečeno da sam bila šokirana. Muž ode da pusti vodu, a ja sam sela na krevet i bila zahvalna ujki na ovom daru.

"O, stigli ste" - čulo se iz dvorišta. Ženski glas je najavljivao posetu. Bilo je tu neke familije sa kojom se nisam poznavala, eto sve godine braka. U kuću su ušli onaj moj i lepa plavuša. "Očekivala sam Vas, advokat je javio da ćete doći. Ja sam Branka. Dobrodošli!" Osećala sam se kao da smo nešto ukrali. "Sa advokatom sam se dogovorila da me ne pominje. Nismo se poznavali dok je Mika bio živ. Ja sam mu bila... prijateljica. Ne, nije to što mislite. Mi smo zaista bili prijatelji, skoro deset godina. Po selu su lajali da smo i više od toga, ali eto, nismo bili, iako smo jedno drugom bili sve. Nešto kao dva guza u istim gaćama, u svemu zajedno, delili smo dobro i zlo. Nije umro sam, ako vas to zanima. Kada je pisao testament, molila sam da ne budem u njemu, da sve ovo nasledite vi. Imam ja svoje, ne treba mi više od toga. Ono što smo mi imali, eh... Ovo je samo kuća. Nije moje da se petljam da li ste zaslužili, gde ste bili sve ove godine, koliko puta ste ga poveli do lekara... Kuća i imanje su sada vaši. Dobrodošli u naš atar" - skoro u dahu reče nepoznata žena.

Onaj moj joj je samo blenuo u sise, ko da sisu nikad u životu nije video. Ostala sam bez teksta. Ne zbog njenih sisa, nego zbog dočeka. Deda je stvarno bio lola. Kvrcnu nešto u kuhinji. Bila sam ubeđena da ujka potvrđuje svoje prisustvo. "Hvala na dočeku. Iako nismo bili savesni rođaci, lepo je znati da Mika nije umro sam" - rekoh, očekujući da on kaže nešto pametnije. A on... sipao nam po čokanj rakije i ćuti, kao kad dohvatim daljinski za televizor u vreme predizborne kampanje. Branka je bila nešto malo preko 50 godina. Lepa žena, negovana, što bi rekli održavana u svoje vreme. Taman zaustih da je pitam nešto, kad sama poče priču... Upoznali su se u bolnici, gde još uvek radi kao medicinska sestra. Nisu živeli zajedno, a njena kuća je 100 m uz šor. Videvši koliko smo nesnađeni, napisala nam je svoj broj telefona i pozdravila nas, deca su joj dolazila na ručak.

Bila je jednostavna i lepa žena. Mirisala je na vruće vanilice i imala tajanstveno miran i nežan osmeh. U kuhinji je i dalje nešto zveketalo. Da sam ujka Mikin duh, bo'me bih i ja reagovala. U daljini se čulo zvono sa seoske crkve. Kako red nalaže, ispratismo gošću, pa sedoh na klupicu. Posla ima za troje vrednih, a neće se sam uraditi. Srećan li je, ovaj moj, što je mene oženio, 'vako sposobnu i vrednu...


Lektor/korektor: Andreja Spasić

Foto: http://www.agronews.rs/od-sutra-prijave-za-kucu-na-selu/




Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX