Nije sponzorisan tekst protiv nasilja II

U vreme Nedelje borbe protiv nasilja, svi o tome pišu i pričaju, kao što se u sezoni slava vrte priče o sitnim kolačima. Kad sezona prođe, ide se dalje. Valjda ljudski um tako funkcioniše. Dok traje nadražaj, traje i empatija.

Možda ne bih obraćala pažnju na svašta nešto što me, i predhodnih godina, nije zanimalo ali sada sam mama tinejdžerke i iz drugog ugla gledam svet oko sebe. Više nije dovoljno da u njenoj blizini nema oštih ivica nameštaja. Sada opasnosti vrebaju sa raznih strana. Neprijatelj nikad ne spava, ne treba to zaboraviti. Mnogi zaboravljaju da deca usvajaju ono što odrasli RADE a ne ono što odrasli govore. Ako kažem da ću da čitam knjigu, detetu to prođe kroz uši. Ako uzmem knjigu i čitam, pa drugu, petu.. Dete vidi, kapira da je to nešto u čemu uživam i ima tendenciju da radnju ponovi. Jednostavno je. Lični primer je mnogo važan. Da li čitamo i koliko, nije tema, ovoga puta.

Pre par dana, novine su bile pune priče o vršnjačkom nasilju u školi u Aranđelovcu. Mnogo pisanja, mnogo baba koje su trle lan da im prođe dan. Deca su izložena teroru nasilništva kud god da pogledaju. Na TV programima gledaju kako se čike i tete biju, vređaju, pljuju jer im neko to plaća. Ne znam šta je strašnije. To, što se javno prikazuje takav program kao nešto društveno prihvatljivo ili to što se deca uče da su makljaža i pljuvačina nešto od čega mogu da se zarade pare. Dakle, školo zbogom, evo nekih finih ljudi koji su na TV programu i koji nam pokazuku svoje veštine. To treba da učimo. Ne treba nam dečiji program, obrazovni program, emisije o botanici, o lepom ponašanju, o dečijim piscima, zanimljivoj nauci.. Treba nam da učimo psovke, davljenje, pljuvanje, drmanje kreveta i slične za život potrebne veštine. Znanje je precenjeno i nepotrebno. Mnogi odrasli rade ono za šta se nisu školovali a i sami kažu da su džabe potrošili godine na učenje. Odeš u rijaliti (to spada pod zabavni program), rokneš nekoga, eventualno siluješ i eto para! Ko je lud da uči, nauka ne donosi pare.

Možemo u kući da pričamo koliko je to naopako, pogrešno, nenormalno ali mediji se trude da nas opovrgnu. Da je loše, bilo bi zabranjeno. Ovako, otvoriš novine i vidiš ko je koga, ko je pred infarktom zbog ucena oko poroka, ko koga pljuje, gađa.. Da neka lekcija ne promakne, jer program traje ceo dan i noć. Edukatvinog je karaktera. Neke čike i tete su aminovale taj program kao nešto što je poželjno da bude na televiziji, pa šta sad roditelji lupetaju da je to pogrešno? Roditelji nemaju pojma. Rade za 300 EUR, umesto da odu da se makljaju pred kamerama pa da i mi živimo pristojno. Jer, da je takvo ponašanje društveno neprihvatljivo, ne bi bilo u medijima, zar ne? Da svi treba da idemo na matematičku olimpijadu, budemo vrhunski sportisti, budemo humani e, onda bi to bilo na naslovnoj strani umesto mrtve pevačice.

To je teorijski deo. Praktični deo je u porodici. Tata mami kaže da je kretenka, ona njemu da je idiot kao i cela njegova familija, poleti neki tiganj ili ispljuvak ali to je u redu. Mama i tata to rade, dakle, tako treba. Odnosi među odraslima su takvi. Čim se u porodici tako ponašaju, na tv se tako ponašaju, pa to je tako i nikako drugačije. Eto ideje šta možemo da radimo u školi. Naći ćemo nekoga ko ne ume ili neće da se brani, nekoga ko mirno živi svoje tinejdžerske godine, izvrgnućemo ga ruglu i smejaćemo se a onda ćemo to da stavimo na net, da svi gledaju i smeju se. Kad dosadi, tog nekog ćemo i fizički da maltretiramo. Pa šta što se tamo neko ubio zbog maltretiranja? Baš je odlična zabava. Nećemo, valjda, u školi da slušamo predavanje? Matorci nemaju pojma i smaraju. Bolje je ovo na TV. Eto, i ta mrtva pevačica, što izlazi u novinama kao roman u nastavcima.. Niko za nju nije znao dok je bila živa. Super je to što može da se pročita da se njen x bavio crnom magijom a da joj je y život zagorčavao ljubomorom, to je sve odlično i super. Čak i to sa koliko udaraca je ubijena, čime, na koji način, baš je to dobro sve znati. Da ne treba o tome da učimo, ne bi bilo u novinama svakodnevno na naslovnoj, zar ne? Iskreno, meni je sve to tužno, pretužno, koliko se nečija nesreća pretvorila u jeftinu zabavu za masu koja, krvožedno, očekuje nove senzacionalne detalje uz jutarnju kafu. Ljudski je život obezvređen do dna.

I onda se čudom čudimo kad ubijaju pred Centrom za socijalni rad, dva puta u par dana. Onaj prvi, jer je preuzeo ulogu sprovodnika pravde a onaj drugi, jer je video od ovog prvog i našao opravdanje za monstruoznu ideju. Odrasli decu uvode u svet nasilja, namerno ili ne, nisam merodavan organ da procenjujem ali ako su informacije o izvršenim delima nasilja javne i detaljne, labilnima i mladim umovima je dovoljno da skapiraju da je to u redu i da tako treba.

Lakše je vaspitati dete nego popravljati odraslog, kažu ljudi koji su se školovali za ljudsku psihu. Ja nisam, priznajem. Ja sam samo obična žena zgrožena koliko su činovi nasilja podignuti na nivo senzacija a mladi ljudi vole senzacije, vole da iskoče iz sistema, vole da skrenu pažnju na sebe a čime nego nasiljem koje se javno promoviše? Naukom? Pored roditelja koji su završili fakultete i ne sastavljaju dalje od 1. do 15. u mesecu? Time što nikad nisu videli more, nove patike, što su više puta zaspali gladni nego siti, što je reč koju najčešće čuju "Nema"? Ima razumne dece, koja realno kapiraju da kad nečega nema, nema, i da će biti dostupno možda nekada. Ima i dece koja, od mladih dana, gledaju svet kroz prizmu nasilja i uče da se cilj može dostići i nasiljem. Što mama kaže "Ma, nije me tukao, samo mi je udario par šamara, zaslužila sam", što tata u kladionici ostavi više para nego što u kuću unese, jer da nije tako, mama i tata bi im dali drugačije primere. Ružne reči, ponižavanja, sravnjivanje nečije duše sa crnom zemljom... Deci to postaje normalan način komunikacije. Pitanje je samo kada će naići na pogdnu žrtvu, nekoga ko je dobar i vaspitan tako da konflikt izbegne a ne da na nasilje odgovori nasiljem.

I onda se čudimo. Mnogo se čudimo kakva deca rastu a ta deca će sutra da nam budu lekari, sudije, učiteljice, frizerke, ministri.. Teško je, ali ne nemoguće, dete primerom naučiti da razlikuje dobro i loše, da zna da je i ružna reč nasilje, da boli isto kao i šamar i da ostavlja posledice koje se ne vide ali ostaju kao rez na duši, ne vidljivo kao pocepana arkada. Od kad je sveta i veka, nasilje postoji a samo se oblici menjaju. Da li je preko Interneta ili pesnica u nos, razlika je u nijansi. Oba ostavljaju rane.

Mislite o tome, kada glasno budete komentarisali šepav hod nekoga sa bolesnom nogom, babu koja u bus unosi kolica za pijacu jer bez njih nema oslonac pri kretanju, kada budete partneru rekli da je bezvredan ili nasadili krompir u komšijski auto parkiran pod vašim prozorom. Deca uče od nas i naših dela. Ono što oči vide, um pamti. Čak kad je i u šaljivoj formi stripa, nasilje je nasilje.



Foto: Internet

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX