Nedostaješ

Ima onih koji se žale za svaku sitnicu.
Ima nas koji plačemo u sebi.
Urlamo najtiše što umemo. Niko da ne čuje. Samo po neko, ko nas baš voli, ume da vidi taj vrisak u dnu naših zenica. Zasvetli neka tačka, duboka kao okean vrištanja svega onoga što ne može da se pošalje na površinu. Ne usudi se svako to da primeti. Vidi se, nije da se ne vidi, ali se ne komentariše. Nisu svi hrabri da stanu na crtu mojim demonima koji imaju muda veća nego ego.

Ustvari.. Lako je. Samo treba okrenuti vrisak u sebe. Umesto da ruši nedužne neka kida srce i dušu i dah iz stomaka neka izbije. Neka svaka ćelija vrišti, jako, najbolje što ume. Na neku stranu bol mora da izađe. Bolje da prođe kroz mene nego da oduva nekog ko nije zaslužio. Niko to nije zaslužio osim... Nakupi se koječega. Emotivnih rana, ostataka ljubavi, mrva sreće i drugog smeća koje truli i zagađuje jednu po jednu sferu života. Tada bude još teže vratiti se u realnost. Ovako, jak vrisak u sebe, da pokida svaku ćelijsku membranu i protrese kamen koji od srca nastaje, polako i neprimetno.

Pustim muziku, da amortizujem vrisak, da mi oči ne pokida. Samo mi se skupi grlo. Ni reči ni misli ni mirisi, ništa više ne može u mene a sve kipi i hoće da eksplodiram. Tako mora. Energija je toliko jaka da bi raznela svakog ko joj se na putu nađe. Bolje neka kida mene. To je moj bol. Nema opiranja. Svaki pokušaj mojih sapetih krila, da se oluji oduprem, polomio bi me do kraja. Ako se može biti polomljeniji od ovoga sada, a znam da može, bila sam u tom krugu pakla već. Danas se prepuštam svojim demonima. Neću da se opirem. Neka kidaju na froncle, neka svaki kaže šta ima, danas im dozvoljavam. Dušu filtriram kroz oči a ova providna tečnost... Što je suzama nazivaju... Sliva mi se niz lice i niz vrat i tu negde, kod srca, ponire opet.

Ko zna koliko sam krugova danas izvrtela. U glavi mi turira nemir. Misli skaču jedna preko druge.
Spucaće me na 180 km/h za 5 sekundi. Moram i ja sebi da dozvolim da se slomim, da bih umela da ustanem i nastavim svojim putem. Ti neki stihovi, koji se čuju samo kad se žmuri i vrišti u sebi, najjače što umem. Mirisi, boje, okidači svih sorti koji samo ispaljuju otrovne strele sećanja i to će mi doći glave noćas. Ne progovaram, ne komuniciram danas. Nisam tu. Nisi ni ti. Sad nas ima dvoje koji nismo tu i tako... Nije mi ništa i ništa me ne boli. Super sam. Samo kad bih manje pamtila, eh, koliko bih pukotina duše svoje nemala..

Ni u ovoj priči te nema. Izgleda svaka velika radost ima sebi odgovarajući stisak u grlu. Ovaj sad... Ne popušta. Valjda zato što smo od iste zvezdane prašine napravljeni. Danas tugu ne delim sa tobom. Danas je moja cela.




Foto: Internet






Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX